IMAM SVOJ MALI SVIJET I OKO NJEGA KINESKI ZID

IMAM SVOJ MALI SVIJET I OKO NJEGA KINESKI ZID

"Bio sam zaljubljen u nju godinama. Al' ja sam drug bio i ostao. I tamam mislim da sam je zaboravio... Pa je sretnem, kao slučajno. Da slučajnosti postoje. I samo me zagrli jako. A ja samo shvatim da je ona meni suđena. Kad-tad. "


08.01.2014.

blagosloveni sjeb

Ja sam kao dno, a moj zivot je kao voda koja pada po meni. Ponekad je dovoljna samo jedna kap da na trenutak unisti moje postojanje. Problem je u mlazovima vode. Osjecam se kao da neko pusta zivot da se srusi na mene...I on se pusta, bas kao voda. Previse brzo da bih se odbranila. Onda se zivot zaustavi i ja sam idalje dno koje miruje i zivi. Odlucujem se da budem sretna, konacno ne osjecam kako me zivot unistava. Kao da stane sve, utihne svaka bol. Taj trenutak kad osjetim srecu, e to je najgore. Ti dani srece su najgori. Sve je zbog toga sto duboko u sebi vec osjecam kako me zivot sad pa sad moze opet unistiti. Za svaki dan srece naplatim dva dana tuge. Onda opet taj trenutak, ocekivano. Zivot me opet udara sa svih strana. To dno na kojem se nalazim unistava se. Previse slaba za nastaviti, previse jaka za smrt. Boli me svaki dio u kojem se nalazis. Boli me svaka pomisao da te gubim, boli me svaki trenutak proveden u sreci. Ma kakva sreca, to je samo odluka da zivis u zabludi. Ja sam je izabrala. Ovo je strah o kojem ti pricam cijelu zivot Boze. Ovo je najveci strah, strah od srece. Buka, skripanje i struganje od plocu ponora, iznova me unistava, svaki put, svaki dan. Nemam ja vise snage da vjerujem u bolje.. Ja sam davno umrla, samo to niko ne primjecuje. I was born to live fast and die young.

08.09.2013.

u beskrajnim valovima tisine

Poslije dugo neispavanih noci, psihicki bolesnih pogleda u sismise koji se kace na zidove kuce, laznih osmijeha, ugasenih cigara, na ovaj ili onaj nacin, poslije dugo psihickog i fizickog ranjavanja odlucijem se na potez: isprazni um, pomozi sebi. U mozak udara cinjenica da ne znam kako da pocnem i kako da zavrsim. Ne razumijem u cemu je bit isprazniti prazan um. Posmatram nacin na koji stisces usne dok izgovaras slovo m, nekako mi to daje posebnu snagu da obnovim emocije. Ma nije sve ni do tog slatkog slova m, ima nesto i u pogledu, pokretu i nacinu na koji iznosis misljenje. Gledam te. Cinis se posebno sretno u posljednje vrijeme, nekada te zamisljam tuznog, al ne ide u glavu cinjenica da si i ti nekad sam u posljednjem uglu sobe, kad pobjegnes od svega, takav. Mozda je to malo sebicno razmisljanje, ali tako dobro glumis srecu. Posljednjih godinu dana te na jednu noc pokusavam zamijeniti nekim drugim, i dobijem snagu, bas kako si ti govorio, zivot ide dalje. Ali samoca i cekanje me previse podsjeca na tebe. To na zanimljiv nacin formira novi univerzum ponora. Zajebi sve noci u kojima te pokusavam zamijeniti drugom osobom, zajebi sve poglede i pokrete kad ni u jednom nema tebe. Pokusavam dokuciti dio tebe u svima njima, ali nema ga, odavno je prestao da postoji. Zajebi sve, kad sve cemu si me godinama ucio nisam uvela u praksu. Zivot ne ide dalje, sreca je nekoliko metara ispod mog svijeta. Nekada mislim da bi bio jako ljut na mene kada bi znao za sve ono sto radim, a ti to ne bi htio. Onda me kao hladan tus probudi misao da si ti vec odavno zaboravio da postojim. Mozda i nisi, ali si svakako zaboravio sve nase zajednicke ambicije, a imali smo ih puno. Razmisljanje o tebi me ubija, ne daje mi vise snagu. Pozelim da se vratim u proslost, onde gdje te pokusavam ostaviti. Zelja je nemoguca, i koliko god puta sebi prevratala u glavi onu misao zelim da te izbrisem, zelja da sve ponovim je veca. Da, sad sam sigurna, moj mali svijet sa tobom bio je dovoljno velik da bih opet sve ispocetka. Tamo gdje je sve jednom pocelo nikad nije mrak.

16.06.2013.

tvoj dio

Osjećam kako mozak polako daje posljednje znake da je tu. Razum je otišao u Kaliformiju, odavno. Borim se sa mislima koje nemaju smisla, prevrćem ih po nekoliko puta u glavi. Strah obuzima tijelo, osjećam kako je cirkulacija na ivici. Neobjašnjivo. Strah te nečega ali ni sam ne znaš čega. Dok u sebi polako prevrćem nejasno i nečitko složene misli, ne uspjevam doći do prave. Plašim se da je mozak prestao da daje znake, otišao i on u kurac. Priljepljena uz posljednji ugao sobe sa dušom pokušavam dokučiti šta me dovodi do straha. Sve manje nade da ću otkriti to. U trenutku svoje slabosti i nedefinisanog straha tražim nekog da je tu, bilo ko samo da je uz mene. Ma lažem ja ostatke svog tijela da je bilo ko potreban, potrebna je tačno jedna osoba, tačno jedne pospane zelene oči i jedne hladne ruke, one koje ne vole ali brzo prirastaju srcu. Krećem se prema sedamnaestom maju 2013, a još nisam preboljela april 2009. Jebeno. Malo u mozak ubija činjenica da je prošlo dosta godina, ali ja se držim još dobro. Samo ponekad imam ove trenutke gdje vidim nekoliko godina poslije smrti, i nekoliko godina prije rođenja, ostalo je dobro. Držim se u današnjici, nekako i to uspjevam, ali više me je u prošlosti. Guranje i struganje od površinu ponora jako boli. Bujicom misli ne uspjevam da napišem ono što mislim, a i to je suicidno previše, dovoljno za danas. Otišao je život suprotno od traženog. Još samo gledam kako rane krvare, opet je previše duboka bol.

17.04.2013.

dok bol slama

Gledam u praznu čašu cappy-a i medu kojeg sam dobila za svoj deseti rođendan. Osjetim metaforu u svom govoru, sve je tako prazno i prolazno, baš kao i taj sok koji sam popila nekad i sreću koju sam osjetila zbog tog mede. Osjećaji slabe, neki su čak i skroz isprani ali ja ipak u dubini osjećam kako slabim. Osjećam kako ću jednog dana samo odustati od svega što me čeka. Ponekad se bojim da sam previše slaba za izdržati sve. Bojim se da ću jednog dana prestati misliti kako će sve biti bolje i kako je Bog samo na koji dan zaboravio na mene, na moju bebu. Nju koja je bila uz mene kada niko drugi nije. Sjećaš li se Bože kada sam te molila samo da ona bude sretna, zar je tako teško ispuniti želju? Jednu jedinu želju koju sam imala tu noć i cijeli život. Zbog čega je kažnjavaš, shvataš li kako mene zna boljeti kad dio mene povrijediš time. Zar ti ne bude žao kad gledaš kako se obje borimo održati jakim, Bože zar je toliko velika ta želja da bude sretna? Shvataš li koliko je teško držati osmijeh dok se u tebi svaki dio slama? Osjetiš kako ti je teško disati i noge klecaju od umora da budeš sretan, da to je ta bol. Ali možda si me ipak poslao na ovaj svijet kako bi ljudi oko mene bili sretni,onako kako ja nisam, pa se i ne žalim zato, bitno je da imam neku ulogu u ovome od bola ispranom svijetu. Razumiješ kako je teško kad ovako dok pišem moram stati jer boli. I svaki put zaboli najjače, na istom mjestu i moram da stanem. Jebeš ga i ovaj put je tako.

06.03.2013.

.

.na neki cudan nacin u sebi skupljam posljednje osjecaje koji su mi ostali.

24.01.2013.

vjerovanja

Mastala sam o nama. Mi smo postojali, a ti si bio najljepse i najdivnije bice, onakav u kakvog sam se ja zaljubila, onaj koga volim, nije bilo stvarno, svjesna sam ali iz ne znam kojeg razloga vjerovala sam da je moguce da zaboravim na sve i da ti se predam lakomisleno. Mastala sam o susretu nakon jednog duzeg perioda, sanjala sam kako ti stavljam glavu na desno rame lagano ti sapucem najljepse iz moje glave, sjecas se nekad je bilo tako savrseno imati cijeli svijet u tom beznacajnom cinu. Pokusavala sam se sjetiti nacina na koji me gledas, nacin na koji me grlis i ljubis po celu, nacin na koji mi prilazis vratu, kad moji otkucaji polako ubrzavaju. Skoro sam bila sigurna da sam se svega sjetila, sjetila sam se nacina na koji izgovaras rijeci, pogleda koji me cinio sretnom i zagrljaja koji je toliko tesko zaboraviti. Sjetila sam se, iako nije bilo nekog velikog povoda za svo to suludo vracanje u proslost. Ali ne mozes zamisliti koliko me to ucinilo jacom, dalo mi snage da vjerujem u nestvarno. Opet po ko zna koji put vjerovala sam u cuda, vjerovala u nesudjeno, nestvarno. Povjerovala sam u svaku svoju glupu mastu o nasem susretu, govoru i zagrljaju, previse sam snage imala. Ubrzo si  porusio svaku moju misao da mogu biti sretna u tvom zagraljaju, da mogu uzivati u tvojoj rijeci. Po ko zna koji put vjerovala sam da cu uskoro moci vidjeti tvoje mane, cuti tvoje lazi dok ih mahinalno provlacis kroz pricu, neces vjerovati ali zeljela sam ih, pozeljela sam da mi ponovo polako slamas srce, ali pod uslovom da te vidim i da osjetim vrelinu tvog dodira, najljepseg. Ali ti si bio tu da sve to srusis, uvijek si znao kako da pokvaris sve sto me veze za tebe, da me razuvjeris, da se pojavis bas onda kada ne trebas. Divila sam ti se, kako si samo hladno uspio da me odbijes od sebe, ponovo. Vjerovala sam ti da si onaj stari koji me privukao sebi i govorio nemoj da budes tuzna, ja sam tu, sad se vjerovatno ni ne sjecas tog trenutka, mozda si ga zaboravio za godina par, za dana par, za sati ili minuta ali ja ga se uvijek sjetim i ne samo toga nego i mnogo drugih trenutaka kad si bio covjek kojeg sam voljela.  Jeste bio si covjek, jer ja sam voljela onog koga sam sama smislila, a ti si bio neko drugi ili si postao, sada je svakako svejedno. Pravilo je da te se ne sjetim vise, da ne pomislim na tvoje rijeci koje su svejedno bile lazi, da ne vjerujem nijednu rijec koju izgovoris, da te odbijem kada me ponovo pokusas privuci sebi bez razloga, ali to je samo glupo pravilo. Vjerovatno ce biti prekrseno prvom prilikom kada mi opet slazes najbolje kako znas.

09.01.2013.

ljubav

Prazan list. Ko stvoren da napisem sve svoje probleme, da se isplacem i nastavim dalje sa osmjehom, onako kako to obicno radim. Sjedim u krajnje deprimiranom polozaju sa crvenim ocima i podocnjacima do poda, opet me pobijedila nesanica. Dok se playlista okrece, ja u svakom stihu pronalazim sebe i razmisljam. Je li sve sto se desi stvarno s razlogom ili se neke stvari jednostavno dese bez potrebe, bez ikakvog razumnog i za mozak shvatljivog razloga? Krajnja misao koju toliko puta u sebi provlacim je to koliko je ljudima dovoljno malo uspomena za citav zivot. Dovoljno je da je neko za tebe tu uvijek, dovoljno je da te zagrli kako volis, da te utjesi kad ti je potreban, da ti da jedan mali dio onoga sto si zasluzio i vec ti je u srcu kao da je citav svijet stavio u tvoje ruke, kao da ti se potpuno predao, a ustari si samo ti taj ko se predao. A kad te uzme pod svoje i ne pokusavaj se izvuci jer neces uspjeti. Previse ljudi vole i previse ih unisti ta nepromisljena ljubav, toliko ih unisti da poslije nisu ni sami svjesni sta ih ceka i nesto najgore sta ih je cekalo bez toga! A ako ti se nije desilo to uzivaj dok mozes, jer kad tad, doci ce neko ko ce moci da razumije sva tvoja mastanja, lutanja i razmisljanja ili ce se samo praviti da razumije ali svejedno to ce biti dovoljno da pomislis kako si voljen. Ako ti se to desi vjerovatno ove rijeci nece znaciti nista ali opet nekako imaj tu u dalekoj podsvijesti da je to samo glupa zabluda koja se naziva ljubav i jako je losa po tebe. Ne znam da li uspijeva, ali opet pokusaj da se na samom pocetku odupres tim glupim mislima koje ce te iz dana u dan sve vise progoniti, ako ne uspije nije tacna teorija, ako uspije dobro za tebe. Ali iskreno pokusaj i trudi se da ne zavolis do kraja, jer ljubav je gadna stvar i rijetko kad je iskrena i nepokvarena, ako ti se desi takva ne znam kakav je osjecaj ali ti si vjerovatno najsretnije bice koje postoji, za sebe ako nista drugo.
Ako ovu cijelu pricu znas i ako znas sta govorim, dovoljana je samo jedna suza, stotinu blijedih pogleda i hiljadu misli koje ce ti proci i vec znas da je sve brutalna istina.

02.01.2013.

za prijateljstvo, za nas

Pocinjem. Nas cetiri. Cetiri velike prijateljice. Istina, zvuci neiskeno, ali istina je. Istina je i da je patetika dio nas. Istina je da ovaj post nece biti u potpunosti tacan, jer to sto imamo je  nesto sto je nemoguce napisati na jednom listu, u jednoj knjizi, nemoguce je napisati sve sto prolazimo svakog dana i svake godine i sama sam budala sto pokusavam pribliziti sliku ali nesto me vuce.
Nismo iste, ne podudaraju nam se svi stavovi ali suprotnosti se privlace, nije li tako? Postoji nit  koja je nemoguce jaka i cvrsta, ta ista nit nas je spojila i drzi nas, cini nas jacim i sigurnijim. I polako se pocinjem pitati kako izaci iz uvoda koji je toliko neprecizan kada je potrebno da svaki dio bude bez greske, bas onako kakvo je nase prijateljstvo. Bezuvjetna ljubav, bez pravila, bez ogranicenja, bez mogucnosti da prestanemo biti to sto jesmo. Puno greski, ne previse ali dovoljno da ih svaki dan iznova popravljamo i analiziramo zajedno. Postajemo bolje osobe, i koliko god mislile da nas ove godine mjenjaju na gore, mi smo bolje osobe, volimo, patimo, veselimo se, pravimo greske ali ih popravljamo i onda kada mislimo da ih ne popravljamo, opet ih nesvjesno krizamo i modifujemo, ne cini li nas to boljim osoba? Nije li sreca koja raste bez povoda dio dobre osobe?  JESTE. Jos kako sam sigurna da nas je ova sreca i patnja i sve sto smo ikada prosle zajedno ucinila boljim osobama. Najdraze od svega je to sto je sve proslo i sve za sta se nismo nadale da ce proci, proslo je, bol je prosla, vracala se i prolazila i opet ce doci bas kao i sreca i druge emocije koje nas slamaju ili cine jacim, ali  mi smo ostale tu i ne odlazimo stojimo jako pricvrscene na jednu podlogu koja se zove prijateljstvo, jedno veliko prijateljstvo. Nekada se pitam kako nas godine nisu slomile i kako je moguce da je ta nit, o kojoj sam pricala, toliko jaka da se nikada nije prekinula? Isto tako se pitam, ako je nase prijateljsvo ovoliko jako sada, sta ce biti kada ojaca jos vise, hocemo li imati snage oprostiti se u starosti? Dobro, definitivno prestajem razmisljati o tome. Koliko god pokusavam biti precizna i do kraja iznijeti svoje misljenje, primjecujem da ne uspjevam, primjecujem da je nemoguce opisati ovoliku velicinu jedne ljubavi, prijateljstva i svega sto imamo. Mi, to je ono sto najvise volim, nema onoga ja trebam, ja hocu, ja mogu nego mi trebamo, mi mozemo i mi hocemo, nikada ne osjecam usamljenost i kada smo toliko daleko kilometrima, blizu smo srcem i ima nas jedna u drugoj, mi smo jedna dusa u cetiri tijela. I tacno je da bi neko pomislio da je rijec o vezi, ali mi i jesmo srodne duse, nasle smo se i zajedno smo, poput filmova, dobro pobjedjuje zlo, zauvijek zajedno bez prepreka. Mi nismo savrsene i imamo bezbroj ljudskih mana, mozda i previse, ali zajedno cinimo jednu savrsenu cjelinu i ovo je iskreno u potpunosti tacno, jedna savsena cjelina.
posveta, da se procita i da bude citano, za nas.

01.01.2013.

da li smo rođeni zli il smo u putu to postali

Prokleto naporni dani od kojih ne stignem da uhvatim jedan djelic sekunde da pomislim o sebi, o buducnosti, o ciljevima koje treba da ostvarim. Osjecam se kao da polako gubim svaku mogucu nadu i volju, kao da me ovo na neki poseban nacin jede i unistava. Dok protok cirkulacije slabi i osjecam kako se moja desna ruka polako hladi, dok satima monotono listam misem po naslovnici, u svemu tome nemam vremena za sebe, pazi nemam vremena, ili ne zelim da imam vremena? Odbijam niz cinjenica koje me polako guse, dok se sve vrijeme uporno borim stojeci na margini zivota.Postajem dio bezlicne mase, kojima su paranefridije i Malpigijevi sudovi obiljezili zivot, ili su ipak opsjednuti elektromotornom silom. Vrag odnio svaku moju misao kojom pomislim da mogu biti voljena. Blago razvucen osmijeh bez imalo iskrenosti, zar je to sve sto je ostalo od bijednog zivota. Zar je sve sto imam neiskreno, puno boli i neke nedefinisane ljutnje?
"Osjecala sam se kao da stojim na ivici velikog ponoara, a nikog nema da me povuce. Nikog kome je stalo ili bi me primijetio."

02.12.2012.

:

Njen je zivot tuga i nevjerstvo, nosila je ljepotu ko prokletstvo.


Stariji postovi


Zamisli ti si ja, zamisli ja sam ti i otvaram oci i kazem, odlazim

BROJAČ POSJETA
2904

Powered by Blogger.ba