za prijateljstvo, za nas - IMAM SVOJ MALI SVIJET I OKO NJEGA KINESKI ZID

IMAM SVOJ MALI SVIJET I OKO NJEGA KINESKI ZID

"Bio sam zaljubljen u nju godinama. Al' ja sam drug bio i ostao. I tamam mislim da sam je zaboravio... Pa je sretnem, kao slučajno. Da slučajnosti postoje. I samo me zagrli jako. A ja samo shvatim da je ona meni suđena. Kad-tad. "


02.01.2013.

za prijateljstvo, za nas

Pocinjem. Nas cetiri. Cetiri velike prijateljice. Istina, zvuci neiskeno, ali istina je. Istina je i da je patetika dio nas. Istina je da ovaj post nece biti u potpunosti tacan, jer to sto imamo je  nesto sto je nemoguce napisati na jednom listu, u jednoj knjizi, nemoguce je napisati sve sto prolazimo svakog dana i svake godine i sama sam budala sto pokusavam pribliziti sliku ali nesto me vuce.
Nismo iste, ne podudaraju nam se svi stavovi ali suprotnosti se privlace, nije li tako? Postoji nit  koja je nemoguce jaka i cvrsta, ta ista nit nas je spojila i drzi nas, cini nas jacim i sigurnijim. I polako se pocinjem pitati kako izaci iz uvoda koji je toliko neprecizan kada je potrebno da svaki dio bude bez greske, bas onako kakvo je nase prijateljstvo. Bezuvjetna ljubav, bez pravila, bez ogranicenja, bez mogucnosti da prestanemo biti to sto jesmo. Puno greski, ne previse ali dovoljno da ih svaki dan iznova popravljamo i analiziramo zajedno. Postajemo bolje osobe, i koliko god mislile da nas ove godine mjenjaju na gore, mi smo bolje osobe, volimo, patimo, veselimo se, pravimo greske ali ih popravljamo i onda kada mislimo da ih ne popravljamo, opet ih nesvjesno krizamo i modifujemo, ne cini li nas to boljim osoba? Nije li sreca koja raste bez povoda dio dobre osobe?  JESTE. Jos kako sam sigurna da nas je ova sreca i patnja i sve sto smo ikada prosle zajedno ucinila boljim osobama. Najdraze od svega je to sto je sve proslo i sve za sta se nismo nadale da ce proci, proslo je, bol je prosla, vracala se i prolazila i opet ce doci bas kao i sreca i druge emocije koje nas slamaju ili cine jacim, ali  mi smo ostale tu i ne odlazimo stojimo jako pricvrscene na jednu podlogu koja se zove prijateljstvo, jedno veliko prijateljstvo. Nekada se pitam kako nas godine nisu slomile i kako je moguce da je ta nit, o kojoj sam pricala, toliko jaka da se nikada nije prekinula? Isto tako se pitam, ako je nase prijateljsvo ovoliko jako sada, sta ce biti kada ojaca jos vise, hocemo li imati snage oprostiti se u starosti? Dobro, definitivno prestajem razmisljati o tome. Koliko god pokusavam biti precizna i do kraja iznijeti svoje misljenje, primjecujem da ne uspjevam, primjecujem da je nemoguce opisati ovoliku velicinu jedne ljubavi, prijateljstva i svega sto imamo. Mi, to je ono sto najvise volim, nema onoga ja trebam, ja hocu, ja mogu nego mi trebamo, mi mozemo i mi hocemo, nikada ne osjecam usamljenost i kada smo toliko daleko kilometrima, blizu smo srcem i ima nas jedna u drugoj, mi smo jedna dusa u cetiri tijela. I tacno je da bi neko pomislio da je rijec o vezi, ali mi i jesmo srodne duse, nasle smo se i zajedno smo, poput filmova, dobro pobjedjuje zlo, zauvijek zajedno bez prepreka. Mi nismo savrsene i imamo bezbroj ljudskih mana, mozda i previse, ali zajedno cinimo jednu savrsenu cjelinu i ovo je iskreno u potpunosti tacno, jedna savsena cjelina.
posveta, da se procita i da bude citano, za nas.


Zamisli ti si ja, zamisli ja sam ti i otvaram oci i kazem, odlazim

BROJAČ POSJETA
2520

Powered by Blogger.ba