IMAM SVOJ MALI SVIJET I OKO NJEGA KINESKI ZID

IMAM SVOJ MALI SVIJET I OKO NJEGA KINESKI ZID

"Bio sam zaljubljen u nju godinama. Al' ja sam drug bio i ostao. I tamam mislim da sam je zaboravio... Pa je sretnem, kao slučajno. Da slučajnosti postoje. I samo me zagrli jako. A ja samo shvatim da je ona meni suđena. Kad-tad. "


25.11.2012.

posljednja pjesma o tebi

Ne, vise nemam vremena da mislim na ono sto nije bilo, nemam vremena da se uvjeravam da je moglo i trebalo biti bolje, nemam vremena da mislim sta bi bilo da je bilo. Idem dalje. Ovog puta sam odlucala da ne okrecem ledja sreci. Nasla sam ljude koje me cine sretnom, s kojima sam svoja. Ne zelim vise da zalim za necim sto nije bilo i nece biti. Priznajem sebi da nije bilo, da nije ni moglo biti. Priznajem, sa suzama u ocima, da sam te voljela i da te volim, ali konacno odustajem od svega sto samo stvara golemu tugu. Znam da sam puno puta obecala da te necu spominjati, ali ovaj put posebno cvrsto stojim iza svojih odluka. Predugo sam ja cekala da se desi nesto sto nije sudjeno. Vrijeme je da se posvetim ljudima koji su zasluzili moju paznju i ljubav, ostavljam posljednji papir na kojem su lijepo napisana nasa imena. I to je samo moja masta, samo moja glupa nada i vjerovanja, ne nikad nas nije bilo i konacno priznajem, o ne, nije. Ostavljam te u proslosti gdje si odavno trebao biti. Sve je iza nas proslost koja se ne da mjenjati, a ne da se i uplitati u budocnost, ne vise. Osjecam kako se polako u meni sve rusi. Koliko sam samo gradila nadu, toliko da je na kraju samo tako srusim? Posljednji put placem zbog tebe, posljednji put zalim za tobom, kunem se, ovaj put je posljednji. Prestajem brojati dane od kada si mi usao u srce, prestajem oznacavati 11.04, prestajem prokleto da te volim. I hvala ti, stvaro se istinski zahvaljum sto si me ucinio ovoliko jakom da predjem preko svega i to ne okrecuci se. Hvala ti sto si me naucio sta vrijedi u zivotu, hvala ti na sto si me naucio da se nasmijem i onda kada mi je najteze, hvala ti sto poslije tebe dolazim ja i neko, neko ko ce znati da me voli onako kako ti nisi. I sretno, zelim da te neko voli u pola onako kako sam samo ja to mogla i jedino sto zelim je da priznas i meni i sebi da sam u ovoj prici samo ja voljela, samo sam ja bila spremna zrtvovati se do kraja, nije li tako?

25.11.2012.

kako bi se zivjelo, i kako bi se voljelo, i kako bi dobro bilo

Pedeset velikih pjesmi velikih ljudi, pedest velikih pjesmi velikog benda, pedeset generacija podrske velikom bendu, stotine sati najljepseg zvuka, hiljade koncerata, milioni poklonika, samo jedna rijec- INDEXI.

27.10.2012.

-

"Ponekad pokušam da ne živim u prošlosti, ali prošlost živi u meni."

18.10.2012.

za mene, tebe, nju i njega

Vidjela sam te. Opet se u meni posljednji znak snage i volje probudio. Zasto? Zasto uporno moram da se podsjecam na tebe, na dane, poglede i sve sto smo prosli. Zasto prokleto zelim da je opet sve isto, zasto se uporno uvjeravam da nasa prica nije gotova, a znam sama da jeste, vec odavno smo mi zavrsili nasu pricu. Poslije svega i dalje me ubija taj duboki pogled pun neke tajnosti, i dalje me ubija to. Ubija me to sto me svaki prokleti put moras zagrliti onako kako to niko ne zna, uvijek na najbolji nacin, jesi li svjestan koliko me svaki put iznova podsjetis kako sam te voljela, podsjetis me na to da te jos uvijek volim. Do kada tako, do kada ces ti uzivati dok  ja patim i podsjecam se na to da te nema, da nas nema. Mirim se sa cinjenicom "NIKAD NAS NIJE BILO".
Najgore od svega je to sto konacno odlucim da krenem dalje, osjecam da mogu da volim i osjecam da mi neko nedostaje na jedan dan, bas onako kako si mi ti nedostajao. Ali onda se sjetim tebe sjetim se svakog pokreta i svake rijeci, u svemu tome pokusavam da te nadjem, u svemu tome ja jedino vidim tebe i sebe, ne nas samo sebe i tebe odvojene, kao dva stranca koja nikada nisu imali mi,nas,nase.. E to vidis, to me po najvise od svega ubija.
Da li se ikada sjetis nekih trenutaka, samo nekih, jer ja ih se sjecam i previse, zapravo svakog do detalja. Ponekad mislim da sam opsjednuta prosloscu, da ne zivim u sadasnjosti da sam samo fizicki tu.
Nedostajes puno, nedostajes da mi kazes da ne budem tuzna, nedostajes da me zagrlis, poljubis, utjesis, nedostajes ti, a najvise od svega nedostaju tvoje savrsene mane.

06.10.2012.

again

Vise ne mislim na tebe kao prije, ne radujem se vise kada mi izadje trazeno slovo na red bullu, ne trazim vise tvoje oci u drugima, ne trzam se na svaki stih koji te opisuje, al znas i dalje mislim na tebe na meni neki svojstven nacin bitno je da mislim i nisam prestala. Dok prolaze neki narkomani, ljudi u crnom i prosjaci kojima je obicno obuca veca za neki broj u svemu tome molim se da sretnem tebe medju svima njima zelim samo tebe.
Volim te zato sto si me naucio da se posebno smijem, placem u sebi i na kraju volim onako bezuvjetno.

24.09.2012.

Zamisli ti si ja, zamisli ja sam ti otvaram oci i kazem odlazim..

Kada sam prije cetiri godine pocinjala pisat svoj dnevnik nisam znala kako da pocnem, da se predstavim nikom? Predstavila sam se u nadi da ce nekada neko jednom citati sva moja mastanja, lutanja i strahove koji su prozeti svakom recenicom koju sam uredno pisala crnom ili plavom tintom. Sada kada imam konacno nekoga kome se mogu predstaviti ne znam kako. Obicno mi se to deseva kao da moj svijet polako gubi vrijednost i kao da ne znam sta reci da se adekvatno pokazem jel ipak svi mi gledamo uvodne rijeci poslije nas je lahko "preveslat", pod ovim mislim da poslije nekog vremena ne sudimo kada vidimo najruznije tene koje preziremo, jaknu pravljenu od printa kojeg ne mozemo smisliti, postupke obicno zanemarijemo, nije bitno koliko vrijede bitno je da mi znamo tu osobu ustvari kakva jeste, te da joj je to bice neka greskica, a svi grijesimo. Obicno prica gubi svaki smisao kada pocnem s imenom, prezimenom, kanarincem kojeg imam i prijatelje koje neizmjerno volim. Zelim da nekako drugacije vidite sta ustvari pokusavam dokazati zelim da nema predrasuda. Ovdje sam samo da bi iznijela svoj mali svijet kroz nekoliko u glavi smisljenih i za svijet nebitnih recenica, ali za mene cijeli svijet. Gledam kako vrijeme polako otkucava moje posljednje minute za ucenje, ali kako da me nesto prikovalo za stolicu i moram da nastavim da pisem. Kada sam jednom prilikom pricala sa jednom zenom, autoricom rekla mi je kako su moji tekstovi dobri, a procitala ih je nekoliko, ali da se gubim u vrtlogu, da previse ponavljam stvari, rekla mi je kako svijet gledam iz neke najvece udaljenosti ali svijet je mal i mogu da ga opisem kroz tri recenice koje provlacim kroz cijeli teks. Ne znam poslije sam i sama citala i primjecivala takve greske, jednostavno ne mogu da gledam kako oko mene ima more predivnih stvari, kada umjesto toga poledam u jednu tacku i vidim jednu stvar, poslije u koju god tacku pogledam obicno vidim tu istu pricu. Polako mislim da je prica izgubila smisao, opet mislim kako cu ovaj blog i zapis jedino ja shvatiti i niko vise, ali eto nek vam ne bude mrsko procitati ovih nekoliko recenica, mozda se pronadjete.

23.09.2012.

Hajde Boze budi drug pa okreni jedan krug u nazad planetu.

 Dugo vremena poslije. Sutnja je prekrila svaki vid govora.Rijetko se vidimo, kad se vidimo pravimo se da je sve kao prije. To nam pomaze pa prebrodimo napete situacije. Mislim o tebi, danima, sedmicama, mjesecima, godinama, mislim o tebi. Vjeruj mi i dalje ti zelim s neba skinuti zvijede. Da li i dalje znas da sam tu za tebe da ti dam sve sto imam i da mi ne bude zao, sjecas se? Ali ne, nisam vise ono dijete s bijelim tenom, uredno svezanim pertlama i neisfeniranom kosom. Nedostajes mi. Ponekad previse boli. Bojim se priznati na glas, obicno pisem, fale mi tvoje utjesne rijeci, tvoji dodiri, fali mi svaka veza s tvojom siluetom. Obecao si da cemo imati lijepe uspomene. Kako ne primjetis da smo ih prestali praviti? Tonemo, tonemo iz dana u dan sve vise. Znas i dalje bih uradila sve da jos jednom vidim dignute jagodice i tvoje oci u obliku polumjeseca onako dok se smijes, najljepse na svijetu. Volim te. Puno je teze reci nego prije, ali priznajem jos uvijek te volim i nisam prestala i necu. Ljudi ne shvataju i dalje pricaju kako si odvratan kako te ne zasluzujem, obicno sutim, na cudan nacin u sebi odbacujem price, jos uvijek. Plasim se da necu vise moci, znas jednog dana necu moci da ne vjerujem u takve price. Pokusavam ostati jaka dok gledam kako tonemo, puno je teze boriti se bez tebe ali uspjet cu, ponekad boli ali vrijedi, znas vrijedis.

22.09.2012.

.

21.09.2012.

Dok traju dani, a narocito noci..

Svaki dan je isti. Probudim se pred posljenji cin maminog pred zivcanog nervnog sloma. Druga smjena. Ujutro obicno jedem kroz mucninu, obicno ni ne mogu da jedem ali eto jedem ne znam ni ja sama zasto. U skoli nasmijani ljudi, profesori sa dubokim borama kojih se prepadnes do smrti i oni mladi smotani koji cijeli cas ne zatvore usta od srece sto nas imaju priliku nauciti dok ih mi pratimo tzv "wtf" pogledom, i cistacice, spremacice pomocu kojih mozes upoznati jos nekoliko vrsta karaktera, od onih maksimalno nepristojnih koje zure u svoj ormaric dok im ti objasnjavas gdje si posljenji put vidio kisobran do onih kulturnih da se postidis dok pricas s njima. Povratak kuci obicno prodje uz smjeh, dok brzim korakom idem Bistrikom do kuce obicno sretnem njih iz osnovne, to me uopste vise ne dotice, pozdravljam se kad mi je cejf, sta ja znam, ako oni ne zele da se pozrave, zasto bih ja? Ulazak u kucu obicno bude kontrast od budjenja, mama je najslabija kada vidi moje blijedo umorno lice i tromi polozaj tijela. Obicno gledam sapunice kako bi se tjesila da je moj zivot normalan, znam da je to suludo. Najcesce zaspim sa tek osusenom kosom koju operem tek nekoliko prije nego sto cu zaspati. O snovima se ne da pricati, a jutro, jutro je opet isto..


Noviji postovi |


Zamisli ti si ja, zamisli ja sam ti i otvaram oci i kazem, odlazim

BROJAČ POSJETA
2601

Powered by Blogger.ba